KATEGORIZACIJA

Teške riječi ili ipak ne? Koliko znate o kategorizaciji učenika s teškoćama u razvoju?

Kategorizacija nije puko etiketiranje djeteta.

Iako vam se na prvu možda tako čini...

Kada školski stručni tim uputi dijete na kategorizaciju to znači da žele omogućiti djetetu lakše ostvarivanje nekih prava.

I to je proces koji pojedinim roditeljima teško pada. Što je sasvim prirodno i trebamo pokazati razumijevanje za porodicu u toj fazi.

  • Šta slijedi nakon zahtjeva za kategorizaciju?

Nakon što Komisija od pet članova pregleda dokumentaciju i testira dijete u Rješenju izdaju preporuku za dalje školovanje.
Postoje četiri moguća ishoda!

I, Preporuka: 

Nastaviti školovanje po redovnom planu i programu. 

To podrazumijeva:

-prosječne Intelektualne sposobnosti 

-ukoliko postoji tjelesno oštećenje zbog kojeg dijete nije samostalno u kretanju može dobiti pomoć asistenta iako se oblik školovanja ne mijenja.

II, Preporuka: 

Nastaviti školovanje po redovnom planu i programu uz pomoć defektologa. 

To podrazumijeva:

-granični intelektualni potencijali

-školovanje po redovnom planu i programu 

-individualizirani pristup na određenim predmetima

-pomoć defektologa u poticanju određenih vještina koje će olakšati praćenje nastave i usvajanje gradiva

-u službenim dokumentima ne navodi se individualizirani pristup niti pomoć defektologa.

III, Preporuka: 

Nastaviti školovanje po prilagođenom planu i programu uz pomoć defektologa.

To podrazumijeva:

-blaže intelektualne smetnje (Laka mentalna nedovoljna razvijenost) 

-gradivo se sadržajno i obimno prilagođava djetetovim mogućnostima. 

-učitelj/nastavnik u saradnji sa defektologom kreira prilagođeni plan i program za predmete iz kojih procijene da je to potrebno.

-ocjenjivanje u skladu sa prilagođenim planom i programom.

-u službene dokumente se upisuje da je dijete završilo nastavu po prilagođenom planu i programu. 

-za dalje školovanje uglavnom se biraju trogodišnja zanimanja.

IV, Preporuka: 

Nastaviti školovanje po programu socijalizacije

To podrazumijeva:

-umjerene intelektualne smetnje (umjerena mentalna nedovoljna razvijenost) 

-obrazovanje u posebnom odjeljenju

-defektolog/oligofrenolog/edukator-rehabilitator vodi program socijalizacije.

Napomena: Ovako taj proces izgleda u Brčko distriktu, BiH.  Odakle ste Vi i kako je to regulisano u Vašoj sredini?


Da li postoji neko istraživanje o rezultatima inkluzije? Da li smo svjesni da se djeca u inkluziji i dalje izdvajaju iz društva učenika? Imamo li neki plan šta dalje?!
Istraživanja postoje i nažalost rezultati ukazuju na to da učenici s teškoćama često imaju niži nivo socijalne uključenosti, što ukazuje na potrebu za dodatnim intervencijama. Ono što bih ja sa svog stanovišta izdvojila kao najveći uzrok tome jeste pritisak da se djeca “prilagode” umjesto da budu prihvaćeni takvi kakvi jesu. Umjesto da škola nauči sve da prihvate različitost, očekuje se da se dijete s teškoćama "uklopi". To je suprotno pravom cilju inkluzije. Nema boljeg obrazloženja u korist inkluzije od onog jedne majke koja mora da isprati svog sedmogodišnjaka u posebnu ustanovu 70 km udaljenu od roditelja jer eto njihova sredina ne zagovara inkluziju... Rekla bih da sve ima svoje dobre i loše strane.
09.05.2025. 13:15

Nažalost znamo za disfunkcionalnost procesa. Svi akteri škripe uključujući i roditelje. Najviše me pogađa kategorisanje djece koja ne zaslužuju kategorizaciju već se profitira od tog. Da budem jasan, najčešće je riječ o manjinama, djeci iz lošijeg socio-ekonomskog statusa i slično. Djeca nisu za kategorizacije već za posebnu pažnju. Sa druge strane, sistem je fragmentiran i rijetko postoje ujednačeni, principijelni pristupi koji na kraju prati ozbiljan sistem podrške djetetu, nastavniku, školi i slično. Mislim da vlada opšti haos! Šta vi mislite o tome?
Zar nije haos u cijeloj državi, odakle god da krenemo politika, zdravstvo, obrazovanje pa eto i kategorizacija... Ne mogu odgovoriti uopšteno na pitanje disfunkcionalnosti procesa a često mi ga postave ljudi koji ne rade direktno sa djecom s teškoćama u razvoju (ne mislim na Vas). Moje iskustvo je da od do sad preko 100 učenika sa rješenjem komisije za kategorizaciju s kojim sam radila prethodnih 10 godina upoznala sam jednog učenika čiji roditelji su zloupotrijebili to pravo i kategorisali dijete da ostvare prava koja im ne pripadaju. Daleko više učenika sam imala koji su trebali biti kategorisani ali to nisu jer roditelji nisu pristali i u razgovoru sa kolegama većina će prije spomenuti taj problem. Moglo bi se pisati nadugo o problemu pogrešnih dijagnoza, pri čemu mislim na činjenicu da to za ishod ima neodgovarajuću preporuku za dalje obrazovanje. Kad je u pitanju sistem podrške s tim se slažem. Sve je površno riješeno i samo privid ozbiljne sistemske podrške koja može dati pozitivne rezultate dugoročno..
09.05.2025. 13:33

Slične objave


Dopisivanje

Morate biti prijavljeni da biste ćaskali