HISTORYBOOK

Razgovarajući sa učenicima o temi “Emancipacija žena nakon Prvog svjetskog rata”, došla sam na ideju da “oživimo” važne žene koje su nedovoljno zastupljene u nastavnom planu i programu ili ih uopće nema. Razmišljajući o tome kako izazvati empatiju, približiti te žene djeci  i potaknuti istraživački rad, napravila sam jedan preliminarni plan aktivnosti koji se, malo pomalo, pretvorio u pravi projekat. Projekat sam nazvala: “Zvijezde su ženskog roda”.

Prvo smo se bazirali na prikupljanje podataka iz udžbenika historije za VI, VII, VIII I IX razred izdavačke kuće NAM Tuzla / “Vrijeme” Zenica. Učenici su dobili zadatke da broje imena muških i ženskih ličnosti, te smo načinili tabelu te analize sa procentima. Usporedbe radi, napravili smo i analizu omjera muških i ženskih autora književnih tekstova koji su u čitankama za VI, VII, VIII i IX razred istog izdavača odabrani za obradu na časovima književnosti. Informativno smo, bez detaljne analize, načinili i pregled još nekoliko udžbenika historije drugih izdavača (“Svjetlost”, “Klet”). U svim udžbenicima omjer žena i muškaraca je u apsolutnom nesrasmjeru, daleko više je muškaraca (oko 90% u prosjeku).

Sljedeći korak je bio da napravimo preliminarni popis žena koje su zaslužile imati mjesto u udžbenicima, a spisak je kroz cijeli projekat bio otvoren za dopunjavanje (i još uvijek je otvoren). Za ovo istraživanje koristili smo internet i knjige iz moje lične biblioteke koje sam donosila u školu, čitala i prergledala sa učenicima i posuđivala im ih. Neke od tih knjiga su: “Priče za laku noć za male buntovnice” Elena Favilli i Franceska Cavallo, “Kraljevi i kraljice Bosne” Emir Durmiševića, “Istorija umjetnosti” H. V. Janson, “Povijest”(20 knjiga) grupe autora.

Slijedilo je promišljanje na koji način prezentirati i predstaviti priče o ženama koje smo odabrali kao veoma bitne. Smatrala sam da te priče trebaju biti jezgrovite, lepršave, zanimljive, da se lako i brzo usvoje, jer svjedočimo vremenu u kojem je dječija pažnja kratkotrajna, a sadržaje lakše usvajaju ako su bez mnogo teksta, a ipak rječiti. Pa šta je to što ih najviše privlači i drži pažnju? To su društvene mreže. Osmislila sam u kompjuterskom programu Canva šablon profila na “našoj izmišljenoj” mreži zvanoj Historybook koji se sastoji iz sljedećih dijelova: profilna slika, naslovna slika, objava (sa lokacijom, kratkim statusom i slikom) i komentar te objave, a sve to uz popratne ikone raspoloženja, emoji-e, lajkove i pratitelje. Zatim sam dala prijedlog djevojčicama, jer smatram da su hrabre i odvažne poput žena o kojima sklapamo priče, da odglume neke od značajnih žena u 10-ak sekundi videa koji bismo priložili našoj društvenoj mreži kao niz story-a, ali i objavili na stranici škole kao čestitku za Dan žena. I krenulo je zaista veliko istraživanje. Za svaku ženu je, osim profilne ili naslovne slike, trebalo istražiti njena velika djela, osmisliti status, a zatim istražiti ljude iz njenog doba i njene blizine koji bi joj mogli nešto komentarisati. Profili su se nizali jedan za drugim. Učenici su slali meni slike i prijedloge u našu Viber-grupu ili na mail, kao i prijedloge za statuse i komentare. Također sam učenicima podijelila link “praznog profila” (šablona) kako bi oni mogli sami kreirati profile. Na historijskoj sekciji smo birali najbolje ideje i slagali u naš Historybook. Vrlo brzo se činilo da su te “velike”, zaboravljene i zapostavljene žene došle u naše vrijeme i smješkaju nam se sa svojih profila, hvale se svojim djelima i uspjesima, baš kao što to mnogi danas rade. Učenici su za kreiranje nekih profilnih slika “pozvali u pomoć” umjetnu inteligenciju, jer nismo mogli pronaći za neke profile jasnu ili adekvatnu sliku. To je onaj momenat ove prakse kada “učenici nadmaše učitelja”. Poseban je izazov bio napraviti video-uratke, story-e naučnica, vladarica, sportašica, umjetnica, astronautkinja… Snimali smo u školi i školskom dvorištu, ali neki su morali biti snimljeni u kući radi zahtjevne kostimografije. Naravno, svaki story snimljen je mobitelom i potpuno je amaterski baš poput pravih story-a koje bi svako danas mogao objaviti. U ovoj fazi je bilo jasno da ovakav način poučavanja o važnim ličnostima može biti stalna nastavna praksa i to ne samo u projektu “Zvijezde su ženskog roda” već u toku obrade bilo kojeg historijskog sadržaja ili epohe, te smo našu praksu nazvali jednostavno – Historybook.

Na kraju smo izradili abecedni index imena sa pojašnjenjima koja će dobro doći svakom kome ne bude jasno zbog čega se na nekom profilu nalazi određeni status ili komentar ili u kakvoj su vezi “vlasnice profila” sa osobima koje im komentarišu objavu. Učenici su imali zadatak da u kratkim crtama pojasne ko su osobe čija imena se pominju u Historybooku, te da kod ženskih ličnosti navedu da li ih možemo pronaći u udžbenicima historije.

Našu društvenu mrežu Historybook sa indexom imena smo isprintali, ukoričili i predstavili svim učenicima i nastavnicima kao 1. knjigu, jer popis važnih žena o kojima bi se moglo razgovarati, poučavati i učiti kao da nema kraja. Kratke video-uratke (male story-e) spojila sam pomoću aplikacije CapCut u jedan film koji je objavljen na stranici škole za Dan žena i prezentiran nastavnicima na sastanku Aktiva društvenih nauka i učenicima na nastavi historije. 

Link filma: https://www.facebook.com/OSRipac/videos/432584352631720

Na moju veliku radost rezultati ovog projekta su nadmašili očekivanja. Osim što smo došli do željenih ishoda, a to su: nova znanja, informacije, empatija, kreativnost i svakako svjesnost o problemu nedovoljne zastupljenosti žena u nastavnim sadržajima, posebno zadovoljstvo za sve bili su neočekivani ishodi ovog projekta. 

Na prvo bih mjesto stavila ogromnu zainteresiranost učenika za aktivnosti i zadatke i veliki broj pozitivnih reakcija na film koji je objavljen na stranici škole. Film je posebno emotivan i postao je možda najveći pokretač u nastavku istraživanja. Emocija koju je izazvao zahvaljujući djevojčicama koje su hrabro stale pred svoje kamerice i duboko se unijele u svoje uloge, prelila se na čitavu školu, što je rezultiralo velikim brojem angažiranih učenika u istraživanju i kreiranju našeg Historybook-a. Učenici su shvatili da još uvijek postoji polarizacija i nejednakost širom svijeta, a sudbine mnogih žena duboko su ih ganule, nisu to ni mogli, ni željeli prikriti. Sreća na njihovim licima kada je Historybook u vidu naše 1. knjige stigao u školu, bila je neopisiva.

U toku istraživanja smo slučajno otkrili da postoji u SAD aktivizam nastavnika koji je upravo usmjeren ka tome da se u školama više govori o ženama. Aktivizam ima interesantan naziv – “Make history herstory”. Tako je ovaj praksa, potpuno neplanski, postala dijelom jedne globalne inicijative. Neki učenici su predložili da sve što smo radili prevedemo i pošaljemo aktivistima “Make history herstory”. Ko zna šta nastavak ove naše priče može iznjedriti? 

U nadi da se uklapa u ovu prijavu, izdvojila bih još jedan ishod koji je meni kao dugogodišnjem nastavniku izuzetno dragocjen, a to je da sam lično ja mnogo naučila istražujući sa djecom, tragajući za “velikim” ženama ili za osobama koje bi mogle da komentarišu na našem Historybook-u, pokušavajući shvatiti kakve su žene o kojima sklapamo priče zaista bile, a posebno dajući upute učenicama koje su ih utjelovile u filmu kako da se obuku ili ponašaju. 

“Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da promijenite svijet.” Nelson Mandela