Glas tišine koji me vezao za ovu profesiju

Početni zanos utišala je promuklost, a probudila ga dječija pažnja i prvi crteži na hameru....tišina je postala moj saveznik, a učionica moje mjesto.

Glas tišine koji me vezao za ovu profesiju

Sjećam se... tražeći mjesto pod nastavničkim nebom, ušla sam u učionicu koja je nastala spajanjem dva odjeljenja. Gužva, galama, nedostatak discipline... Drugi dan mi je pukao glas. Bukvalno.

Nisam mogla govoriti, a djeca su... utihnula. Ne zato što sam ih ušutkala, nego zato što su vidjeli da sam bez glasa. Tada su me kupili.

 Počela sam crtati na hameru, mnogo i neumorno. Tih dana su nastale moje prve mape uma, objašnjenja sabiranja i oduzimanja preko desetice. Metode koje i danas koristim. Djeca su pratila svaki moj pokret i svaki crtež. Bilo je to školstvo srcem.

Njihova solidarnost,  ljepota radova u sveskama i pažnja kojom su pratili moj tihi glas bila je potvrda da sam na pravom mjestu. Nije me zadržao sistem, nije plata... Zadržali su me oni i taj osjećaj  dok  zajedno u tišini učimo.

 

I tu je počela moja ljubav prema ovom pozivu.

 

A onda su dolazile druge generacije. Svaka drugačija. Svaka posebna na svoj način. U svakoj nova iskra, nova emocija koja bi me iznova podsjetila zašto radim ovaj posao.

 

Možda nisam odmah znala sve metode, ali sam znala... učionica je moje mjesto.

 

Slične objave


Dopisivanje

Morate biti prijavljeni da biste ćaskali