Esej o djeci, učiteljima i plavim zidovima kroz magični pogled

‘’Da li znaš da, ako zatvoriš jedno oko i pokriješ ga s dva prsta, možeš dobiti magični pogled?''

Esej o djeci, učiteljima i plavim zidovima kroz magični pogled

‘’Da li znaš da, ako zatvoriš jedno oko i pokriješ ga s dva prsta, možeš dobiti magični pogled?
Tome me naučila moja nana.

U zemlji bez imena, u porušenom gradu, jedna djevojčica naučila je od svoje nane nešto posebno: s dva prsta na jednom oku mogu se vidjeti stvari za koje mislimo da ne postoje.
Zlatni dvorci u mračnim šumama.
Sirene u dubini mora.
Ljepota. Svjetlost. I nada.’’

Magični pogled je priča Ane Bjorn o djevojčici koja s porodicom bježi od rata. Univerzalna, dirljiva i puna nade. Priča o dječijoj sposobnosti da, uprkos svemu, i dalje vidi ljepotu. Da preživi zahvaljujući mašti. Da ostane čovjek. Jedna zaista posebna priča koja se čita kroz slike.

Priča je koja mi okupira misli već mjesecima. I koju rado dijelim s vama.

Zašto je spominjem baš sada, u kontekstu uređenja prostora škole? Ima li smisla? Pa meni ima…

Plavi zidovi, sivi pod i drvene klupe. 

Tako izgleda učionica u mojoj školi 2025. godine.
Ili bi bar tako izgledala…
Da naši učitelji nemaju ono nešto što se ne spominje... Ni u knjigama, ni na glas a pogotovo ne među plavim zidovima... 
Magične ruke i magične duše.

Svoju čaroliju dijele koliko god mogu. A ono što ne mogu promijeniti, mijenjaju iznutra - tako što daju djeci onaj pogled s dva prsta na oku.

U svakoj učionici ostavljaju dio sebe…
Dio duše,
Dio znanja,
Dio čiste ljubavi.

Tom čarolijom plavi zidovi postaju podnošljiviji, a drvene klupe toplije.
Dovoljno…
Baš onoliko koliko je potrebno da dijete iz škole ponese uspomenu na učionicu u koju će se poželjeti vratiti - čak i kada godine prođu.

Slične objave


Dopisivanje

Morate biti prijavljeni da biste ćaskali