Uđoh hrabro da se(be) upoznam(o)!

Živo se sjećam utorka, 9. rujna 1997. godine, dana kada sam došla na razgovor za posao, već nekoliko minuta kasnije u rukama držala dnevnik i koračati prema učionici. Danas je opet utorak, opet 9. rujna ali ovaj put je 2025. godina.

Uđoh hrabro da se(be) upoznam(o)!

Živo se sjećam utorka, 9. rujna 1997. godine, dana kada sam došla na razgovor za posao, totalno nespremna i nepripremljena na činjenicu da ću već nekoliko minuta kasnije u rukama držala dnevnik i koračati prema učionici. Što, kako, hoću li moći – bezbroj pitanja. Samo jedno sigurno, san se ostvario – ja sam sad učiteljica! Pogledavši raspored nesigurno sam upitala: „Što ću raditi četiri sata?“, tajnik mi je odgovorio kratko i jasno: „Upoznajte se!“ I tako sam zakoračila prema tadašnjem 3.c, ne sluteći da započinjem priču života.

Moram priznati da sam toga dana bila izgubljenija čak i od onih 24 para očiju koji su me iznenađeno, ali s radošću dočekali. Imala sam osjećaj da mi je od fakultetu ostala samo gomila knjiga, skripti, bilježnica,... i da mi pod hitno treba pomoć i podrška. I stigla je. Djeca su me “uputila” u gradivo prethodnog razreda a kolegice na malom odmoru dale kratke upute. Na vratima zbornice dočekao me kolega riječima „Dobro došla u naš svijet igre i učenja.“  

Danas je opet utorak, opet 9. rujna ali ovaj put je 2025. godina. Kroz moje učionice prošlo je 173 učenika – barem se nadam da sam dobro prebrojala i da mi zaboravljivost još nije postala najbliža prijateljica. Ako i jest, neka mi oproste oni koje sam možda „izostavila“, jer u srcu su mi svi ostavili trag. Bilo je smijeha, pitanja koja bi zbunila i najveće stručnjake, bilo je i nestašluka zbog kojih sam znala razmišljati o dodatnoj dozi kave. Ali kad zbrojim, ostaju samo lijepe uspomene – one koje se pamte cijeli život.

Škola je postala moj drugi dom, a djeca moj najveći ponos i izvor inspiracije. Iako sam na početku mislila da ja trebam njih učiti, ubrzo sam shvatila da se međusobno učimo strpljenju, kreativnosti, iskrenosti i radosti života. Kako je lijepa ta povezanost.

Danas, kad pogledam unatrag, mogu reći da je svaka minuta vrijedila. Bez razmišljanja bih ponovno krenula istim putem – jer učiteljica se ne postaje samo diplomom, nego srcem.

28 godina smijeha, učenja i igre, a u mom srcu neizbrisiv trag svakog djeteta koje sam imala čast upoznati.

Hvala vam što postojite!


Draga Valerija, hvala i Vama što postojite! Hvala što ste na InŠkoli obilježili 28 godina najljepšeg poziva na svijetu.

Slične objave


Dopisivanje

Morate biti prijavljeni da biste ćaskali