Čas kad sam počela...

Prvi čas u životu održala sam još za vrijeme prvog ciklusa studija, u jednoj sarajevskoj srednjoj školi.

Čas kad sam počela...

Bila sam uzbuđena i pomalo nesigurna, kao i sve moje kolege, jer smo još uvijek bili studenti, ali ponosna što imam priliku stati pred učenike i okušati se u ulozi profesorice. Znajući da sam od desete godine svoga života željela biti profesorica maternjeg jezika, taj čas za mene je bio veoma, veoma poseban.

No, mali teret odgovornosti osjećala sam jer su u učionici, osim učenika, bili i profesor sa fakulteta, koji je trebao ocijeniti moj rad, zatim kolege studenti, kojima je prisustvovanje času bila obaveza, kao i moja, te profesorica koja je inače predavala tim učenicima.

Svi su me pažljivo promatrali, a ja sam se trudila govoriti smireno, iako mi je srce kucalo brže nego inače. 

Čas je tekao u najboljem redu – učenici su bili pažljivi i zainteresirani, pitanja i odgovori nizali su se bez poteškoća, a ja sam osjećala da se dobro snalazim i da sam uspjela ostvariti kontakt s odjeljenjem. 

Međutim, kao i u drugim profesijama, ipak je neko iskusniji od mene primijetio moju grešku. Radilo se o jednom slovu u naslovu. Sedmice pripreme i želje da sve protekne u najboljem redu –  i na kraju greška. Nije bila velika, ali greška za nas profesore maternjeg jezika je nešto što jednostavno i odmah primijetimo. No, ovoga puta nije bilo tako. Barem ne u mom slučaju... 

Toga dana sam naučila važnu lekciju – profesor ne mora biti nepogrešiv, ali mora biti dovoljno iskren i otvoren da prizna svoju grešku. Upravo to stvara bliskost s učenicima i daje im poruku da je ljudski pogriješiti.

Moj prvi čas ostao mi je u sjećanju kao prekretnica – trenutak kada sam učvrstila svoj osjećaj da je učionica mjesto kojem pripadam i da je sasvim uredu ako pogriješim. Bilo kada i bilo gdje.

 

 

Slične objave


Dopisivanje

Morate biti prijavljeni da biste ćaskali